Bolesti nadbubrežnih žlijezda

Nadbubrežna žlijezda je parni organ smješten neposredno iznad gornjeg pola oba bubrega. Prema strukturi razlikujemo dva dijela žlijezde, koru i srž, koji su različitog embrionalnog podrijetla, a što izravno utječe i na njihovu funkciju.

Građa kore i srži nadbubrežne žlijezde

Kora nadbubrežne žlijezde složene je građe i dijelimo je u tri dijela ili sloja:

• zona glomerulosa,
• zona fasciculata i
• zona reticularis.

Zona glomerulosa nositelj je mineralokortikoidne funkcije, odnosno regulira metabolizam soli i vode aktivnošću hormona kojeg luči – aldosterona. Razina aktivnosti pod izravnim je nadzorom renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava.

U zoni fasciculata luči se jedan od najvažnijih hormona u ljudskom tijelu – kortizol. Kao „stresni“ hormon izravno utječe na mogućnost odgovora organizma na bilo koji oblik stresa s kojim se svakodnevno suočavamo. Aktivnost lučenja kortizola pod izravnim je nadzorom prednjeg režnja žlijezde hipofize (adenohipofiza) putem adrenokortikotropnog hormona (ACTH).

Zona reticularis, osim što luči kortizol, luči i spolne hormone, pretežno androgene i također je pod nadzorom hipofize.

Srž nadbubrežne žlijezde nalazi se u unutrašnjosti, građena je od kromafinog tkiva i u izravnoj je vezi sa simpatičkim dijelom našeg perifernog živčanog sustava. Svojom aktivnošću luči hormone adrenaline i noradrenaline, čije je lučenje pulsatilnog karaktera.

Najčešće bolesti nadbubrežne žlijezde

Bolesti nadbubrežne žlijezde rezultat su strukturnog ili funkcionalnog odstupanja, a ponekad i oboje od navednog može biti istovremeno prisutno.

Adenom/incidentalom

Najčešća strukturna promjena na nadbubrežnoj žlijezdi je benigni tumor koji nazivamo adenomom. Najčešći razlog njegove veće učestalosti dijagnosticiranja je napredak ukupne slikovne dijagnostike (ultrazvuk, CT, MR), kao i njihovo sve češće korištenje u dijagnostici i liječenju širokog spektra bolesti i stanja. Najčešće ga se otkrije kod dijagnostičkih postupaka nekih drugih bolesti, zbog čega se u literaturi još i češće koristi naziv incidentalom nadbubrežne žlijezde.

Prema relevantnim istraživanjima, procijenjena učestalost javljanja incidentaloma u općoj populaciji kreće se oko 6%, a najčešće se javlja između 50. i 80. godine života. Od kliničkog značaja ovakvih promjena je procjena eventualne hormonske aktivnosti, za što su nam na raspolaganju mogućnosti analize odgovarajućih hormona poput razine kortizola, renina, aldosterona, katekolamina (metanefrin i normetanefrin) te kalija i natrija. Zbog dnevnih fluktuacija bazalnog kortizola, sve češće je u praksi zastupljeno određivanje jutarnjeg kortizola nakon prekonoćne blokade s 1 mg deksametazona.

Dodatnu dijagnostičku pomoć u dijagnostici bolesti nadbubrežnih žlijezda čini radiološki parametar naziva Haunsfildove jedinice (HU), čime se izražava dinamika gušenja ili atenuacije rendgenskog zračenja u vodi. Zbog povećanog sadržaja unutarstanične masti, adenomi imaju niski koeficijent apsorpcije zračenja, stoga i niske vrijednosti HU na nalazu CT-a, dok veće vrijednosti HU uz još neke radiološke parametre, poput veličine incidentaloma i kalcifikata, povećavaju vjerojatnost da je opisana promjena malignog karaktera.

Benigni, hormonski aktivni tumori

Osim hormonski inaktivnih incidentaloma nadbubrežne žlijezde, najčešće promjene u tkivu kore nadbubrežne žlijezde su benigni, ali hormonski aktivni tumori. Najčešći među njima uzrokuje prekomjerno lučenje kortizola i dovodi do Cushingova sindroma.

Ključna klinička obilježja Cushingova sindroma su:

• okruglo i rumeno lice nalik na mjesec (eng. moon-like face),
• centralni tip pretilosti,
• pojačano nakupljanje masnog tkiva traga na vratu kao u bivola (eng. buffalo hump),
• ukupno smanjena mišićna masa i snaga mišića,
• tanka i atrofična koža sklona pojavi modrica,
• prisutnost strija u području trbuha,
• smanjena otpornost na infekcije,
• menstrualne nepravilnosti,
• poremećena tolerancija glukoze i drugo.

Najčešća hormonski aktivna tumorska promjena srži nadbubrežne žlijezde je feokromocitom, a obilježava ga prekomjerno lučenje katekolamina – adrenalina, noradrenalina i njihovih metabolita.

Dodatno obilježje je njihovo lučenje na mahove, što izravno utječe na provođenje dijagnostičke obrade. Zbog toga je određivanje katekolamina u krvi jako nepouzdano i može rezultirati često i lažno negativnim nalazima, stoga je uobičajena procedura analizirati katekolamine u skupljenoj 24-satnoj mokraći.

Daljnja klinička obilježja feokromocitoma su:

• oscilatorna ili trajna hipertenzija,
• poremećena tolerancija glukoze ili šećerna bolest,
• napadaji glavobolje, obično kod naglog porasta krvnog tlaka,
• palpitacije,
• hladna i vlažna koža uz još neke manje specifične simptome i znakove.

Feokromocitom se pretežno javlja kao samostalna bolest, a u rijetkim slučajeva je dio nekih genetskih bolesti poput multiple endokrine neoplazije (tip IIA i IIB), kod neurofibromatoze (von Recklinghausenova bolest) i u von Hipper-Lindauovoj bolesti. Stopa malignosti feokromocitoma je manja od 10%.

Hiperaldosteronizam

Među rijetkim bolestima nadbubrežne žlijezde za izdvojiti je primarni hiperaldosteronizam, uslijed prekomjernog lučenja hormona aldosterona. U podlozi takvih stanja su solitarni tumor (aldosteronom) te hiperplazija nadbubrežnih žlijezda. Najmalignija promjena na nadbubrežnoj žlijezdi je karcinom nadbubrežne žlijezde, s vrlo lošom prognozom unatoč dostupnim modalitetima liječenja.

Addisonova bolest

Najznačajniji isključivo funkcionalni poremećaj nadbubrežne žlijezde je smanjenje funkcije kore nadbubrežne žlijezde koji nazivamo Addisonovom bolešću.

Ova je bolest obilježena postupnim gubitkom sposobnosti mineralokortikoidne i glukokortikoidne funkcije, najčešće uslijed autoimunih procesa. Riječ je o rijetkoj bolesti s procijenjenom pojavnošću tri do četiri na 100 000 osoba godišnje.

Kliničke manifestacije izraženije su kad ukupno oštećenje tkiva nadbubrežnih žlijezda premaši 90%. Javljaju se:

• ekstreman umor,
• gubitak na težini,
• smanjeni apetit,
• hiperpigmentacija kože,
• snižen krvni tlak,
• pojačana želja za solju,
• bol u trbuhu,
• mučnina,
• povraćanje,
• bol u mišićima i zglobovima,
• razdražljivost,
• depresija,
• sniženi šećer u krvi (hipoglikemija).

Dodatni provocirajući čimbenici su stresne situacije poput emocionalnog stresa, operativnog zahvata, infektivnog zbivanja i slično.

Adrenalna kriza

Najteži oblik nedostatne funkcije kore nadbubrežne žlijezde naziva se adrenalna kriza, po život ugrožavajuće stanje koje zahtijeva hitno liječenje.

Liječenje bolesti nadbubrežne žlijezde

Različiti su modaliteti liječenja ovisno o ishodu dijagnostičke obrade. Benigne i hormonski inaktivne adenome dovoljno je pratiti u razdoblju od četiri godine, a jedino u slučaju značajnog porasta dimenzija na CT-u i uz naknadnu pojavu hormonske aktivnosti, potrebno je kirurško liječenje.

Svi ostali oblici hormonski aktivnih tumora nadbubrežne žlijezde zahtijevaju kirurško liječenje. Kod Addisonove bolesti izbor liječenja je nadomjesna hormonska terapija kojom se mora doživotno nadoknađivati izgubljena glukokortikoidna i mineralokortikoidna funkcija kore nadbubrežne žlijezde. Lijekovi izbora su hidrokortizon i fludrokortizon. Uz redovito uzimanje terapije i uz redovite endokrinološke kontrole, dugoročna prognoza je vrlo povoljna.

Zaključno

Složenost strukture tkiva nadbubrežne žlijezde odražava široki spektar strukturnih i funkcionalnih poremećaja i bolesti. Iako je u dijagnostičkom procesu ključna uloga endokrinologa, u suvremenom liječenju njeguje se interdisciplinarni pristup pri čemu je, osim endokrinologa, ne manje važna uloga i radiologa, kirurga, patologa i onkologa.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.